Kada zavirite iza kulisa riječkog HNK

U okviru projekta Upoznajmo svoj grad da bismo ga više voljeli, u subotu 5. ožujka, CTK Rijeka je u suradnji sa članovima CTK 50 + organizirao za sve zainteresirane građane posjet Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc.

Okupljanje je počelo u 8:30  u Centru odakle se pedesetak znatiželjnih Riječana, prvenstveno osoba treće životne dobi, uputilo prema Kazalištu. U 9 sati kazališna djelatnica Ana Miljanović počela je dvosatno predavanje u kojem je posjetitelje u kratkom kronološkom pregledu upoznala s poviješću kazališta, aktualnom kazališnom situacijom, te svakodnevicom, organizacijom i funkcioniranjem Kazališne kuće.

Između ostaloga, posjetitelji su saznali da je kazališna zgrada, nakon dvogodišnje izgradnje, otvorena 3. listopada 1885. godine za vrijeme gradonačelnika Giovannia de Ciotte, a pod nazivom Teatro comunale. Prema narudžbi grada Rijeke projektirali su je poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Prve uprizorene predstave bile su Aida Giuseppe Verdija i La Gioconnda Amilcara Ponchiettija, o čemu svjedoči i bogato dekoriran plakat na talijanskom jeziku, netipičan za ono doba, a čija je replika danas u atriju. Kazalište je prvo uvelo telefon i bilo prva elektrificirana zgrada u Rijeci. Simboli kulturne i ekonomske moći grada, dvoglavi orao i amfora, jasno se uočavaju na neorenesansnom pročelju zgrade, dok je unutrašnjost kazališta uređena u neobaroknom stilu.

Prvi svečani zastor dekorirao je slikar Kott iz Beča, dok su braća Gustav i Ernest Klimt zajedno s arhitektom Franzom Matschom oslikali kazališni strop. Iz središta stropa spušta se bogato ukrašen luster čiju veličanstvenost i grandioznost posjetitelji mogu posebno doživjeti promatrajući ga sa pozornice kazališta. Prema riječima gospođe Miljanović, prilikom bombardiranja zgrade 1945. godine, jedan od kazališnih djelatnika pravovremeno je spustio luster do partera, i tako ga očuvao od mogućeg uništenja. To je jedna od brojnih kazališnih priča i anegdota što su ih subotnji posjetitelji imali prilike čuti tijekom obilaska kazališta.

Da je riječko kazalište bilo izgrađeno prvenstveno za i na ponos građana Rijeke, svjedoči i činjenica da su njegova vrata bila uvijek otvorena svima željnim duhovnog i intelektualnog uzdizanja: građani su nerijetko nakon obilaska lokalnih kavana i gostionica navraćali u kazalište odslušati poneku opernu probu ili ariju pljeskom nagrađujući izvođače s kazališnog balkona. Nakon toga vraćali bi se svojim poslovima ili nastavljali druženje u gostionicama. Brojni sudionici obilaska nisu bili upoznati s podatkom da se čelični zastor za zaštitu od požara, od osnutka Kazališta do danas svake večeri spušta i ujutro nanovo diže. Nisu znali ni da su postojali odvojeni ulazi za siromašne studente i građanstvo, sa stepenicama koje su vodile izravno na balkon, kao ni da se svojevremeno središnja jedanaesta loža pomicala na šinama s ciljem isticanja počasnog gosta.

Nakon dvadesetominutnog predavanja ispred i u atriju kazališta, voditeljica Miljanović skupinu je provela kroz gledalište, pozornicu, muške garderobe, zborsku i orkestralnu dvoranu, prostore koji su ozvučeni kao i čitavo Kazalište. Prazno gledalište presvučeno neizražajnom smeđom bojom ostavljalo je dojam manjeg prostora. Saznali smo da je prvotno kazalište bilo crvene kardinal boje, s ložama u parteru i prolazom. 1970. godine kazalište je bilo u fazi obnove. Tom prilikom nije nabavljena dovoljna količina crvene presvlake, pa je kazalište nakon jedanaestogodišnje restauracije, po nekima nažalost, zaživjelo u smeđem tonu. Dok smo slušali voditeljičinu priču o kazališnoj presvlaci, električari, majstori i redatelji žustro su prelazili pozornicom ignorirajući nepoznate posjetitelje, u potpunosti fokusirani na posljednje pripreme za probu Puccinijeve Manon Lescaut što će premijerno biti predstavljena riječkoj publici 17. ožujka. Krećući se pozornicom, posjetioci su zadivljeno promatrali gledalište iz nove perspektive zamišljajući se, makar nakratko, u ulozi nekog heroja ili dramske junakinje. U dnu pozornice osjećao se težak, ustajali, prašnjavi zrak.

Kazalište je svjedok političkih previranja i društvenih klima proteklih desetljeća, što je uočljivo i u nazivlju institucije. 1913. godine tadašnje sezonsko kazalište dobiva naziv Teatro comunale Giuseppe Verdi, a predstave se izvode isključivo na talijanskom jeziku. Nakon oslobođenja Rijeke, 10. svibnja 1945. u Općinskome kazalištu Giuseppe Verdi odjeknula je prva hrvatska riječ. Dubravka Ivana Gundulića prva je premijerno izvedena predstava na hrvatskome jeziku, odigrana 20. listopada 1946. godine, a iste godine osnovano je i stalno kazalište u Rijeci. 1953. kazalište mijenja naziv u Narodno kazalište Ivan Zajc, a današnji naziv dobilo je 1994. godine. Unutar kazališne kuće djeluju hrvatska i talijanska drama, balet, opera, koncerti, a povremeni su gosti i druge kazališne kuće.

O nedostatku prostora i financijskim problemima unutar Kazališta, posjetitelji su se mogli i sami uvjerit prolazeći skučenom zborskom dvoranom, u kojoj je gotovo nemoguće zamisliti probu kazališnog zbora od šezdesetak članova. Situacija nije ništa bolja ni u prostoru oronule orkestralne dvorane, koja više podsjeća na staru košarkašku polu-dvoranu zatrpanu prašnjavim namještajem. Prilikom ulaska u dvoranu, na licima posjetitelja uočavalo se neugodno iznenađenje i zaprepaštenje stvarnom situacijom unutar zgrade. Ipak je kazalište mjesto mašte i iluzije, nestvarnog svijeta i nerealne slobode, pa suočavanje s derutnim i propadajućim prostorom u najmanju ruku dovodi promatrača do razočarenja i tuge. Da je nedostatak prostora i slobodnih termina za probe gorući problem, svjedoči i podatak da baletni ansambl svoje probe ne održava, očekivano, u matičnoj kući već u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, dok je čitav krojački i kiparski pogon smješten na drugom dijelu grada, u hangarima nedaleko Sušačke bolnice.

Na uporna propitkivanja starijih posjetitelja o nepostojanju nedjeljnih matineja, politici kazališta i repertoaru, te angažmanu kazališnih glumaca u sapunicama, voditeljica Miljaković je s nelagodom odgovarala, diplomatski pokušavajući zaštiti interes i ugled Kuće. Neki od posjetitelja su vrijeme za postavljanje pitanja, očito pogrešno, shvatili kao prikladan trenutak za pokretanje nepotrebnih rasprava, čiji su završetak mlađi posjetitelji dočekali s oduševljenjem.

Dvosatno razgledavanje kazališta uz edukativno i opušteno vodstvo, brzo se privelo kraju. Radi održavanja probe na pozornici, posjetitelji nisu uspjeli vidjeti dva svečana kazališna zastora pod nazivom Riječ i glazba grada autora Marka Trebotića, te zastor Gromača apstraktnog slikara konkretnog pejzaža, Otona Glihe. Jedna od posjetiteljica istaknula je da je veoma zadovoljna organiziranim predavanjem i načinom stjecanja novih saznanja o kazalištu, ali da je istovremeno šokirana oronulošću cijelog prostora i nesposobnošću kazališnih djelatnika za pridobivanjem nužne financijske potpore.

Uz prosječno dvjesto dvadeset odigranih predstava godišnje i repertoar gotovo istovjetan onome iz HNK Zagreb, što bilježi šestotinjak djelatnika, riječko kazalište ima tek dvjesto osamdeset zaposlenika. Na kraju predavanja gospođa Miljanović je uz želje boljitka i nade, istaknula zabrinjavajuću financijsku situaciju kazališta, te pomirljivim tonom razjasnila da se umjetnička vrijednost ne nalazi u financijskoj nagradi, već prvenstveno u izvođačevom zadovoljstvu i duhovnom ispunjenju. Nadamo se da će kazalište uskoro doživjeti svoje bolje dane i ponovo postati dostojan hram kulture i simbol riječke moći.

Autor: 
Alida Lešnjaković