Zapuštena vrijednost Groblja Kozala

Secesijska grobnica. R. Witeheada

U Kosturnici talijanskih vojnika

U okviru projekta Upoznajmo svoj grad da bismo ga više voljeli 8. svibnja Centar tehničke kulture Rijeka i Klub volontera 50 + organizirali su posjet Kosturnici talijanskih vojnika, te Groblju Kozala, uz stručno vodstvo predsjednice Udruge PRO Torpedo, Daine Glavočić.

Toplo proljetno poslijepodne, sedamdesetak znatiželjnih posjetitelja, u zraku miris tišine i spokoja, blagi cvrkut ptica i šumor vjetra u nizovima veličanstvenih čempresa. Na površini od 109.847 metara kvadratnih, velebne historicističke i secesijske grobnice i mauzoleji obrubljeni stogodišnjom vegetacijom, pogled na posljednja počivališta riječkih uglednika i građana. U najkraćem, Groblje Kozala predstavlja pisanu i nepisanu, službenu i neslužbenu, vidljivu i prikrivenu povijest i sadašnjost Rijeke.

Obilazak kompleksa groblja Kozala počeo je u 16 sati ispred crkve Svetog Romunalda i Svih Svetih, tzv. Votivnog hrama, u Kosturnici talijanskih vojnika palih u Prvom svjetskom ratu. U njoj se nalaze posmrtni ostaci petstotinjak vojnika, a zdanje je pod nadležnošću Talijanskog konzulata. Votivni, avangardistički hram u armiranom betonu, s vertikalnim zvonikom, djelo je poznatog arhitekta Bruna Anghebena iz 1934. godine. Zvonik i dijelovi zavjetnog hrama obrisom podsjećaju na drvo čempresa, vegetacije koja dominira prostorom Groblja Kozala. To nije slučajno, jer čempres primarno simbolizira žalovanje i smrt, dok svojstvom vazda zimzelenog četinara evocira besmrtnost i uskrsnuće.

Nešto prije 17 sati skupini se pridružila Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti, koja je stručno izložila mnoštvo nepoznatih podataka, kako o povijesti Groblja i njegovoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj vrijednosti i arhitekturi, tako i o razvoju, statusu i bogatstvu grada na Rječini, odnosno njezinih stanovnika kroz stoljeća. Većina posjetitelja, od kojih su prednjačile osobe treće životne dobi, vjerojatno je bila upoznata s informacijom da je groblje Kozala najstarije komunalno groblje u Hrvatskoj i jedno od najstarijih komunalnih groblja u Europi, a od 2006. godine i kulturno dobro. Ali sigurno nije bilo svjesno ukupnog bogatstva i značaja tih spomenika. Da je riječ o starom groblju svjedoči podatak da se već 130 godina vodi Knjiga ukopa. Naime, zemljište za njegove potrebe kupljeno je 1771. i u nekoliko mahova se širilo. Groblje je službeno otvoreno 1. prosinca 1838., nakon što je ukinut običaj pokapanja pokojnika unutar gradskih bedema koji je trajao do kraja 18. stoljeća. Car Josip II. zabranio je zakapanje mrtvih u naselju i u crkvama.

Na Kalvariji je kratko vrijeme bilo improvizirano groblje, a nakon toga su sahrane preseljene u ovalnu vrtaču u obliku potkove na Kozali. Ideja da groblje prati konfiguraciju terena, za ono je vrijeme bila futurološka i neuobičajena. Ovalno dno vrtače kamenim je potpornim zidom s 400 klasicističkih niša zamislio Venceslao Celligoi 1893. i postupno realizirao do 1912., a središnje je tlo potkove namijenjeno isključivo posteljnim grobovima. Na zapadnom dijelu groblja su između 1910. i 1918. građene secesijske niše po planovima Artura Heringa, a na istočnom dijelu između 1929. i 1942. jednostavne zidne niše moderne Bruna Anghebena. Grad je 1872. zaposlio čuvara koji je počeo voditi Knjigu ukopa, s imenima sahranjenih. Groblje je bilo u potpunosti urbanizirano, uređeno kao grad mrtvih, podijeljeno po poljima - grobnim parcelama namijenjenim različitim religijama: katolicima, protestantima, pravoslavcima, židovima; dječjem polju i onima namijenjenim umrlima od epidemije kolere 1836. i 1849. godine, te ograđeno zidom i oplemenjeno zelenim površinama.

Na kozalskom groblju sahranjeni su mnogi poznati građani bez kojih Rijeka ne bi bila ono što danas jest: Adamić, Poglayen, Ciotta, Salcher, Ossoinack, Whitehead, Hajnal, Gorup, Meynier, Venucci, Kersnik, Grossich, Celligoi, Smith, Lupis i Kobler. O njihovim su se poimanjima kulture pokapanja posjetitelji mogli i osobno uvjeriti. Naime, postojala je posebna briga za izgradnju grobnih objekata, pa su naručitelji, bogati veleposjednici, bankari, industrijalci, brodovlasnici, pomorci, za izgradnju grobnica nerijetko angažirali arhitekte, graditelje i umjetnike koji su radili na uređenju njihovih stambenih ili poslovnih prostora. Originalnost, želja za besmrtnošću, isticanjem tijekom života, te ostavljanjem traga i nakon smrti vidljiva je na brojnim grobljanskim objektima. Važnost i status pokojnoga ogleda se u veličini i izgledu vječnoga počivališta, odabiru epitafa, dimenzija, lokacije i stila grobnice, odnosno njezina kipara ili graditelja. Najelitnije i najdominantnije mjesto na groblju, akropolsku poziciju s koje se vidi cijeli grad s Kvarnerom, zauzima jedna od najvećih secesijskih grobnica u Hrvatskoj, ona industrijalca i izumitelja torpeda – Roberta Whiteheada iz 1904. godine. Do nje vodi elegantna Pergolijeva skalinada obrubljena nizom čempresa.

Grobnice su se uglavnom gradile od čvrstog materijala, najčešće kamena i armiranog betona, s dodacima od kovanog željeza, stakla, mozaika, fresaka, a ukrašavane su skulpturama. U stilskom smislu, groblje nudi široku raznolikost: antičku klasičnost, romaničke, bizantske, gotičke, renesansne, barokne, neoklasične, neoromaničke (mauzolej Martich i Gigante), neorenesansne (mauzolej obitelji Gelletich-Bartolich-Nikolaides, mauzolej obitelji Ploech), neogotičke, historicističke, secesijske (figura anđela smrti s trubom na gorbu obitelji Kucich, grobnica Ide Stffule), te modernističke elemente. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata ustalio se trend izrade uniformističkih, konfekcijskih grobova lišenih umjetničke i estetske vrijednosti.

U umjetničkom i vizualnom smislu posebno se ističe grob slikara i dekoratera Giovanni Fumija kojega je kipar Ivan Rendić, u građanskom hiperrealističkom stilu, plastično prikazao kao klonulog umjetnika sa štafelajem u ruci. Iznad portreta nalazi se mozaik s portretom Fumijeve žene koja je dala podignuti skulpturu u čast svoga supružnika. Ideja vječne ljubavi i neraskidive bračne povezanosti i nakon smrti, romantičarski je dojam kojem se teško mogu oteti posjetitelji ovog specifičnog groba. Važno je napomenuti da je na groblju Kozala koncentriran šesnaestogodišnji Rendićev umjetnički opus: plastika za Mauzolej obitelji Gorup, spomenike Antuna Bakarčića, obitelji Štiglić, Mauzolej obitelji Kopajtić-Battaglierini, spomenik Carmele dell'Asta-Mohorić, plastika Spava u Mauzoleju obitelji Plech, lik sjedeće žene i lava na Mauzoleju Bartoloch-Niccolachi. Uz Rendića na groblju su djelovali i drugi kipari: Dorig, Rizzo, Borria, Mayer, te arhitekti: Cuchetti, Randić, Seidel, Pergoli, Giacich, Bazarig, te Zammattio.

 

Portretna bista na grobu G. de Ciotte

Svjedočanstva izmjene vlasti, austrougarske, talijanske, jugoslavenske, tijekom 19. i 20. stoljeća kao i multikulturalnosti, potaknute ekonomskim, industrijskim i pomorskim usponom Rijeke u 19. stoljeću, moguće je iščitati na brojnim spomenicima, višejezičnim grobnim natpisima i prezimenima, te popratnim simbolima. Posebnu pozornost u ovom kontekstu privlači šarena grobnica obitelji Manasteriotti što eklektično spaja secesijske i egipatske elemente. Nažalost, grobnica je prilično zapuštena, ostaci crvene boje tek se sporadično uočavaju na vrhu kupole. Trenutačno najizraženiji vanjski dio grobnice predstavljaju zelena, stilski veoma bogata željezna vrata. O umjetničkoj i stilskoj raznolikosti groblja svjedoči i Mauzolej Iginija cav. de Scarpe iz sredine 19. stoljeća, nepoznata autora. Grobnica predstavlja arhitekturu sjevernoeuropskih, britanskih uzora, tzv. tudorskoga stila, nalik stilu gottico quadrato tršćanskog zdanja Miramare.

Simboli i motivi smrti, tuge i žalovanja, prolaznosti života, uskrsnuća, vječnosti, konačnog spokoja i bezvremenosti prisutni su u okviru neobičnih grobnih dekoracija, skulptura i detalja: krnje piramide, florealnih (palma, bršljan, čičak, češer, mak, zvončić) i životinjskih motiva (lav, šišmiš, sova, zmija), vrča koji izljeva vodu na ruke, prikaza žene s cvijetom maka u ruci (mak kao uspavljujuće sredstvo), prelomljena stupa (simbolika prerano završenog života), secesijski erotiziranih i patetičnih ženskih likova, kipa anđela otvorenih krila koji nosi ruže da bi okitio grob za vječno sjećanje, obeliska na lavljim šapama, obeliska prekrivenog draperijom, anđelima smrti sa trubljama u ruci, cipusima, odnosno kamenim spomenicima u obliku češera, ćupa i amfore, vatrom okrenutom prema tlu (prikaz Euridike koju vodi genije s bakljom okrenutom prema dolje), Andrijinim križem, Kristom sa križem, lubanjama, sidrima i brodovima, ouroborosom ili zmijom koja proždire sama sebe (simbol vječnog kruga života) itd.

Najčešći detalji su, dakako, križevi, čija se specifičnost očituje u neobičnoj izradi. Nerijetko prekriveni draperijom i bršljanom, kameni križevi posebnom načinom obrade ostavljaju uvjerljiv dojam izrezbarene kore od drveta. Običaj postavljana portretnih bista na grobove vidljiv je na primjeru najznačajnijeg fijumanskog gradonačelnika Giovannija de Ciotte. Kao što je istakla Glavočić: Racionalnost i skromnost glavne su odlike toga nadgrobnog spomenika koje ujedno govore i o čovjeku koji je najduže i najuspješnije vodio Grad kroz zadnju četvrtinu 19. stoljeća, pretvorivši ga od skromnoga primorskoga gradića u moderan i prosperitetni industrijsko-trgovačko-lučki emporij. Iako ne posjeduje osobni portret, od posebnog je značaja i grob kazališnog glumca dekoriranog stijenom na kojoj počiva kamena maska uokvirena živim drvom bršljana.

Dvosatni obilazak groblja popraćen predavanjem i brojnim upitima znatiželjnog mnoštva, završio je prebrzo. Mnoga pitanja upućena voditeljici o budućnosti i sanaciji oronulog židovskog groblja kao i svih zapuštenih starih grobnica unutar kompleksa ostala su tek djelomično odgovorena. Naime, grobni objekti kao privatno vlasništvo još uvijek ne ulaze pod nadležnost i zaštitu insitucija. Svi zaboravljeni spomenici, tragom vremena nagriženi i nebrigom prepušteni propadanju, posjetom su dobili novi značaj, te makar nakratko izazvali divljenje i valorizaciju kakvu i zaslužuju. Iako nijemi i statični, spomenici, grobnice i mauzoleji osvijestili su okupljene Riječane na potrebu za zaštitom i restauracijom tog umjetničkog, kulturnog i povijesnog bogatstva.

Uz groblja Varaždin i Mirogoj, od 2004. godine i Groblje Kozala je punopravni član Međunarodne udruge značajnih povijesnih grobalja (ASCE) u okviru koje postoje programi istraživanja, dokumentiranja, publiciranja, valorizacije i konzervatorske zaštite, te spomeničke baštine na račun europskih fondova. Više podataka o Komunalnom groblju Kozala može se pronaći u monografiji Kozala iz 2002. godine, autorice Daine Glavočić.

Autor: 
Alida Lešnjaković