U potrazi za izgubljenim vremenom Trsata i Sušaka

Sušačka gimnazija

Pasaž kod Kontinentala

Povodom Međunarodnog dana pješačenja CTK Rijeka i članovi Kluba 50+  organizirali su 15. listopada drugo ovosezonsko izdanje projekta Upoznajmo svoj grad da bismo ga više voljeli. Tijekom višesatne šetnje građani su posjetili svetište Majke Božje i samostan na Trsatu, Gradsku čitaonicu, Trsatsku gradinu, crkvu Sv. Jakova, Trsatske stube, Ulicu Joakima Rakovca, Sušački vodovod i vidikovac, pravoslavnu crkvu Sv. Đorđa, Sušačku gimnaziju, zgradu rektorata, crkvu Sv. Ćirila i Metoda, nekadašnji Kortil, te Sušački neboder. Obilazak je počeo ispred crkve Majke Božje, a završio u pasažu iza Hotela Kontinental.

Odaziv građana i vjernih članova Centra tehničke kulture ni prilikom ovoga obilaska nije razočarao. Pedesetak posjetitelja, sada već poznanika i prijatelja, okupilo se pred crkvom Majke Božje. Usprkos hladnom vjetru, jutarnjem sivilu, zaglušujućem zvuku crkvenih zvona i glasnom prijenosu mise kroz razglas, razdragano mnoštvo je opušteno čavrljalo iščekujući početak obilaska. Uvodnu riječ održala je gospođa Hermina Buneta, uz Višnju Čandrlić idejna začetnica projekta, nakon čega je riječ preuzela Alida Lešnjaković, kulturologinja i višegodišnja volonterka CTK Rijeka.

Na početku obilaska voditeljica je građane upoznala s nastankom franjevačkog samostana kojeg su osnovali Martin Frankopan i njegova žena Ursula, premda je ideja o izgradnji građevine potjecala od Martinova oca, bana Nikole. Utemeljitelji su 1431. odlučili uz trsatsku crkvu sagraditi samostan i predati ga na korištenje franjevcima bosanske provincije. Iako su pavlini u Sjevernom Hrvatskom primorju posjedovali više naselja od franjevaca, franjevački je red u to vrijeme bio posebno cijenjen zahvaljujući tadašnjem veličanju i štovanju triju franjevačkih svetaca: Sv. Bernardina Sienskog, Sv. Ivana Kapistrana i Sv. Jakova iz Marke. Franjevci su se uselili u crkveno zdanje tek 1468., nakon pristanka pape Nikole V. Najstariji samostan bio je smješten unutar kompleksa uz nakapnicu, a u požaru 1629. gotovo je do temelja izgorio. Nesreću su prouzrokovali stolari i tesari koji su pili vino i nesmotreno tijekom noći uzrokovali požar u kojem je do temelja izgorila bogata knjižnica. Samostan je trebalo obnoviti, pa je podignut novi, prostraniji i udobniji, a tijekom restauracije Trsaćani su primili franjevce pod svoje krovove.

1631. dovršena je obnova zgrade s dograđenim novim krilom, a dodan je drugi kat samostana s prostranom knjižnicom. Iako današnja knjižnica obiluje pozamašnim brojem svezaka, oni nažalost nemaju značajnu vrijednost. Situacija bi bila potpuno drugačija da u požaru nisu uništeni važni rukopisi i rijetke knjige iz različitih krajeva Europe. Premda su franjevci poznati kao prosjački red koji se bavi mendikacijom ili prosjačenjem, prema dostupnim povijesnim podacima uočeno je da uz obilne priloge, te bogate i unosne posjede što su ih franjevcima darovali moćni dobrotvori poput Martina Frankopanskog, samostanu nipošto nije nedostajalo financijskih sredstava.

Najveća vrijednost trsatskih franjevaca je riznica zatvorena za javnost u kojoj su, između ostaloga, pohranjeni: srebrni relikvijar iz 1485. što ga je svetištu darovala srpska despotica Barbara, kći Sigismunda Frankopana; srebrni kip Majke Božje, dar Tome Erdӧdya; dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536.; srebrni relikvijar iz 1636., dar grofa Ferdinanda Porcie; dva srebrna svjećnjaka cara Leopolda, te misno odijelo od zelena baršuna vezeno srebrom, dar Marije Terezije. U okviru ljetne blagovaonice nalaze se slike visoke vrijednost: rad Tasca Mlečanina Marija s Isusom na govornici, Isus hrani pet tisuća ljudi, Mojsije, Aron s narodom židovskim, Sv. Bonaventura, Sv. Bernardin, Sv. Petar Alkantarski. Na stropu blagovaone nalazi se slika neoskvrnjenog začeća kome se klanja Sv. Franjo nepoznatoga autora, a na ulaznim vratima slika Sv. Pavla. Uz govornicu je dvoglavi orao sa slovima L.P., Leopoldus Primus, te grb Frankopana iz 1431. s prikazom dvaju lavova osovljenih na zadnje noge među kojima je zlatna zvijezda, dok u prednjima drže dva kruha.

Među značajnijim franjevcima ističu se Franjo Glavinić, autor brojnih djela o prošlosti Primorskog kraja čijom je zaslugom građena i produljena trsatska crkva, te otvorena glagoljska tiskara u Rijeci i fratar Serafin Schӧn, autor brojnih slika u samostanu i crkvi.

Crkva Majke Božje Trsatske vezuje se uz pobožnu predaju s kraja 13.st. prema kojoj se 1291. na mjestu današnjeg svetišta pojavila Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli gdje se zadržala do 1294. kada je prenijeta u Loreto gdje se i danas nalazi. Prema predaji prvu crkvicu u čast Blažene Djevice Marije na Trsatu izgradio je Nikola Krčki 1291. Zdanje je ubrzo postalo hodočasničko mjesto, pa su ga njegovi nasljednici proširivali i dograđivali. Na molbu knezova Ivana i Stjepana papa Urban V. darovao je 1367. loretskim hodočasnicima iz Hrvatskog Primorja čudotvornu sliku Majke Božje Majka milosti. Riječ je o triptihu nepoznatoga autora koji se  prema legendi pripisuje Sv. Luki Evanđelistu, a čija se replika danas nalazi na glavnome oltaru. Nikolin sin Martin Frankopanski je 1453. dogradio crkveni brod, te samostan u kojem su od 1468. franjevci. Najnoviji umjetnički prinos crkvi predstavlja pet slika u svetištu autora Vladimira Kirina te četrnaest postaja križnoga puta u tehnici fresko-slikanja umjetnika Ive Redžeka.

Uz istočni zid samostana smješten je pastoralni centar svetišta Aula pape Ivana Pavla II. otvoren 2008. čime je obilježena peta obljetnica pohoda Pape Ivana Pavla II. u svetište. Zgrada je smještena uz istočni zid samostana i sastoji se od dva elementa: volumena dvorane i portika sa stubovima, te tvori novi javni trg unutar prostora samostana. Specifična je uporaba terakota cigle kroz čije otvore ulazi sunčeva svjetlost i stvara apstraktan dojam unutrašnjosti. Nagrađen projekt koji nije podlegao sakralnom kiču osmislili su arhitekti Randić i Turato.

Nakon grupnog slikanja pod krošnjama trsatskog svetišta, skupina se, prolazeći pokraj kućice prve osnovne škole uputila prema župnoj crkvi Sv. Jurja u podnožju Trsatske gradine s čijeg se terena pruža predivan pogled na Kvarnerski zaljev. Riječ je o sakralnom zdanju koje su 1224. podigli Frankopani, a posvećeno je zaštitniku vitezova, svetome Jurju. Gradina i crkva građene su u isto vrijeme da bi crkvu lakše mogli posjećivat gospodar feuda i njegovi zvaničnici. Nakon brojnih građevinskih preinaka, sakralno zdanje je dobilo današnji oblik 1866.

Sušački Vodovod

Crkvica Sv. Jurja povezana je strmim kamenim stepeništem sa Trsatskom gradinom, velebnim riječkim kulturno-povijesnim spomenikom i jedinstvenim vidikovcem. Pretpostavlja se da je na lokalitetu današnje Gradine bila starorimska utvrda na čijem mjestu su u prvoj polovici 13. st. krčki knezovi Frankopani podigli kaštel. Od početka 15. st. zdanje je kontinuirano mijenjalo gospodare, a najčešće je bilo u rukama Habsburgovaca. 1528. zakupio ju je kapetan Gašpar Raab, te uvelike preuredio i učvrstio. Potkraj 17. st. prestankom turske opasnosti i pojavom vatrenog oružja, Gradina gubi svoju obrambenu namjenu i prepuštena je propadanju. Razvaline obrambene utvrde uništene u požaru 1750. u vlasništvu grada Bakra kupio je maršal i vojni zapovjednik Austrijskog primorja grof Laval Nugent čijom su zaslugom popravljene kule, te uređena unutrašnjost zdanja. Očito očaran trsatskom utvrdom i pogledom koji s nje puca na impresivni Kvarnerski zaljev, novi je vlasnik podigao i vlastiti mauzolej u stilu dorskoga hrama s četiri mramorna stupa Mir junaka. Skupivši likovno blago iz raznih dijelova svijeta, Nugent je 1813. u sjeveroistočnoj kuli uredio i prvi muzej u Hrvatskoj. Nakon njegove smrti osiromašeni su nasljednici zapustili kaštel koji je restauriran tek 1960. Prema novijim saznanjima, kosti pokojnika iz Nugentove grobnice su izbačene i uzidane u zidove stoljetne trsatske obrambene utvrde.

Ostavljajući Gradinu obavijenu tmurnim oblacima, promrzli građani su se okupili pred nekadašnjim kulturno-umjetničkim i zabavnim središtem Trsata, Hrvatskom čitaonicom. U doba ilirskog preporoda u Hrvatskom Primorju počinju se osnivati čitalačka društva. Čitaonica se prvo osniva u Novom Vinodolskom 1845., 1849. u Rijeci, a 1887. na Trsatu. Isprva je trsatsko čitalačko društvo bilo smješteno u školskoj zgradi, da bi se kasnije preselilo na novu lokaciju, preko puta dvorišta Gospe Trsatske, u vrt tadašnjeg predsjednika društva Josipa Linića i Tonke Kućel. Izgradnja čitaonice na novoj lokaciji trajala je petnaest mjeseci i završena je 1896. Uskoro se javila potreba za izgradnjom društvenog doma Hrvatske čitaonice, koji je otvoren 1897. i uređen u raskošnom historicističkom stilu s pripadajućim restoranom i atraktivnom terasom s pogledom na more, Rječinu i sjevernojadranske otoke. Od otvaranja do Prvog svjetskog rata čitaonica je bila kulturno-umjetničko i zabavno središte, te sjedište brojnih društava: Limene glazbe Trsat, Hrvatskog pjevačkog društva Primorski Hrvat, Nogometnog sportskog kluba Slavija itd. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u domu je boravila austro-ugarska, od 1919. do 1923. talijanska, a 1924. jugoslavenska vojska. Neočekivani stanari doveli su do devastacije Doma koji je nakon njihova odlaska bio neobično uništen, stradao je kazališni zastor slikara Marka Antoninija, a odnesen je i inventar. 1925. dovršena je obnova zdanja u koje su se za vrijeme Drugog svjetskog rata uselili talijanski vojnici, a od 1943. njemački. Prilikom bijega Nijemci su postavili eksploziv koji je razorio desnu stranu pročelja, pa je Dom ponovo obnovljen 1946. godine. Uz Marka Antoninija, uz Dom se vezuju imena slikara Vlade Potočnjaka i Josipa Moretti-Zajca koji je 1925. naslikao romantično koncipiran zastor s motivima preporoda, narodnih vila, vječne vatre te motivima luke Baroš, Molo Longa, Učke i Trsatske gradine.

U neposrednoj blizini Hrvatske čitaonice nalaze se trsatske stube, stoljetna prometna veza između Rijeke i Trsata na kojima je održano kratko predavanje popraćeno hladnom kišom. Izgrađene u renesansnom i baroknom stilu, stube su ritmički podijeljene trijemovima i kapelama. Građene su u kontinuitetu od 1531. sve do polovice 18. stoljeća. Prema predaji dao ih je izgraditi kraljevski kapetan iz Klisa, čuveni junak u borbi s Turcima, Petar Kružić po kojem su dobile ime. Druga verzija vezana je uz pučku predaju prema kojoj je sam Bog vragu naredio da izgradi 500 stepenica, te tri kapele od Sušaka do Trsata. U krajnjoj namjeni stube su imale ulogu scenografije, uvođenja i pripreme hodočasnika za postignuće krajnjega cilja, posjeta zavjetnoj crkvi Gospe Trsatske. Naime, nakon dolaska na Trsat u 15. st., franjevci kao nositelji pasionskoga kulta, uključuju penjanje uza stube kao obvezatan dio pokore. Prema riječima biskupa Marottija hodočasnici su oko 1710. masovno pristizali na Trsat, putovi su postajali preuski za toliku masu svijeta, a brojni vjernici su na okrvavljenim koljenima hodočastili do svetišta. Od Štajerske i Kranjske do Bosne, od Primorja i Istre do Srednje Dalmacije i kvarnerskih otoka, gibale su se procesije pješaka prema trsatskoj akropoli. Svaki je primorski grad ili kaštel imao propisani dan za procesiju. Franjevci su vodili brigu i o održavanju stuba, inicirali su uglednije feudalce na gradnju votivnih, zavjetnih kapela i trijemova pred kojima su se umorni hodočasnici zaustavljali. Svaka je kapela bila posvećena svecima čiji se kult njegovao u razdoblju protureformacije, poput Sv. Karla Boromejskog i Sv. Ignacije Loyole. U razdoblju protureformacije oko propagande rimokatoličke vjere intenzivno su se angažirali i isusovci koji su izgradili Kalvarijske stube na suprotnoj strani kanjona Rječine, kao pandan trsatskim. S naglim razvojem Sušaka posljednjih dvaju desetljeća 19. st. trsatske stube prestaju služiti isključivo kao put pokore hodočasnika ili za komunikaciju Trsaćana s morskom obalom, te postaju značajna pješačka prometnica. Kada je Petar Kružić krenuo s izgradnjom stepenica bilo ih je svega 118, a danas ih je oko 561. Točan broj je nepoznat s obzirom da su pojedine stube uništene i devastirane tijekom stoljeća.

Obilazak se nastavio Ulicom Joakima Rakovca u smjeru dojmljivog vidikovca i vodospreme u Parku Ivo Lola Ribar. Arhitektura građevine u stilu visokog historicizma i manirizma ugađa pogledu posjetitelja, te svojim jedinstvenim položajem usmjerenim prema Delti i Kvarneru izaziva neskriveno oduševljenje. S ulazne strane vidikovca, ispod lukova, nalaze se dva spomen-natpisa o namjeni vodovoda, projektantima, te legendi o čarobnjaku Maliku, čuvaru i zaštitniku riječke vode. Naime, prema pučkoj predaji, od najstarijih vremena živu i dobru vodu izvora Rječine čuvale su nimfe i čarobnjaci. Sušački vodovod otvoren je 1914. nakon što je sušačko poglavarstvo odlučilo postaviti cijevi u dužini od 20.533 m od špilje podno litice brijega Brguca do rezervoara na Trsatu i Sušaku.

Napuštajući zapušten i grafitima nagrđen Park skupina se uputila prema pravoslavnoj crkvi Sv. Đorđa izgrađenoj 1939. u romaničkom i bizantskom stilu s elementima nacionalnog romantizma i ekspresionizma. U izgradnji je korišten suvremeni fasadni materijal i armirani beton, a u unutrašnjosti je upisan grčki križ. Izgradnju sakralnog objekta potaknula je tadašnja, za pravoslavne vjernike, nepogodna politička situacija koja je dovela do izostanka samostalne pravoslavne parohije na Sušaku nakon pripojenja Rijeke Kraljevini Italiji.

Obilazak Sušaka bio bi nepotpun bez posjeta zgradi rektorata i Sušačkoj gimnaziji. Neki su se građani prisjetili svojih mladenačkih gimnazijskih dana i s pomiješanim osjećajem nostalgije i tuge promatrali zapušteno, zaraslo i smećem zatrpano školsko stubište podno visoke reprezentativne terase. Monumentalna palača gimnazije zasnovana je na zasadama visoke renesanse i dugogodišnji je simbol borbe za nacionalno školstvo i njegovo osuvremenjivanje u europskim razmjerima. Naime, riječka hrvatska gimnazija je stoljetna institucija koja svoj početak vezuje uz daleku 1627. godinu. Pod utjecajem različitih političkih previranja i sukoba vlasti u gradu Rijeci institucija je mijenjala sjedište te je 1896. dislocirana na teritorij trsatske općine čime je Rijeka izgubila jedinu gimnaziju na hrvatskom jeziku. Diplomatskom borbom za očuvanjem gimnazije tadašnji ministar prosvjete Izidor Kršnjavi uspio je uvjeriti okupatorski nastrojenu mađarsku vlast u potrebu i nužnost izgradnje zgrade na prostoru Sušaka. U Riječkoj velikoj gimnaziji obrazovali su se učenici iz Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara i Istre, te je po broju učenika bila druga po redu nakon Zagrebačke.

U blizini današnje Sušačke gimnazije nalazi se sjedište rektorata Riječkog sveučilišta, nekadašnja gradska vijećnica koju je dvadesetih godina proteklog stoljeća podigao arhitekt Denzler.

Spuštajući se prema središtu grada, skupina se nakratko zaustavila ispred gotovo neprimjetne, ali dojmljive crkve Svetoga Ćirila i Metoda skrivene ponad riječkoga Zavoda za zapošljavanje.

U pasažu je održan posljednji dio obilaska s naglaskom na povijest zgrade nekadašnjega Kortila, Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, te Titova trga ispred Hotela Kontinental.

Početkom 19. stoljeća među malobrojnim kućama u Sušaku, svojom masom i organizacijom poslovnog prostora dominirala je zgrada Kortila, svojevremeno tvornica duhana, tjestenine i likera koju su najvjerojatnije podigli pavlini. Nakon stradavanja u požaru, zgrada je bila neupotrebljiva, te su je nasljednici prodali općini Sušak koja ju je 1934. porušila da bi na njenom mjestu dobila prostor za izgradnju kulturnog doma i Hotela Neboder. Prilikom rušenja građevine pronađen je rimski grob djeteta u amfori iz 4. st. prije Krista koji svjedoči o nastanjenosti sušačke strane Rijeke u doba antike.

Preobrazbom Sušaka iz riječkog predgrađa u značajno lučko, turističko i gospodarsko središte, pokrenuto je pitanje izgradnje hrvatskog doma kulture veličanstvenog doma u stilu kazališta. S obzirom da Vila Dragica, Hotel Jadran i Hotel Park nisu bili u središtu grada, a Kontinental je postao premalen za brojne goste, pojavila se potreba i za izgradnjom hotela. Stoga 1937. počinje izgradnja Hotela Neboder i doma, prema projektu uglednih modernističkih arhitekata Josipa Pičmana i Alfreda Albinija. Prema originalnoj zamisli u domu je trebao biti smješten hotel, kazalište, restoran, kavana, knjižnica i plivački bazen. S obzirom da je Pičman počinio samoubojstvo u početnoj fazi realizacije projekta, Albini je u preinakama izostavio veliki bazen koji se trebao puniti morskom vodom dovedenom cijevima s Brajdice, te je suzio zgradu čime je Sušački neboder, na ponos građana, postao najviši u tadašnjoj Jugoslaviji. Izgradnja kompleksa završena je 1947.

Ispred hotela Kontinental smjestio se Titov trg sa suvremenom reminiscencijom na nekadašnju baroknu kapelu Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika mostova, i kipom Janka Polića Kamova, hrvatskog avangardnog književnika s početka 20. st., autora Zvonimira Kamenara.

Usprkos kiši nošenoj hladnim vjetrom, obilazak je protekao u ugodnoj, opuštenoj i prijateljskoj atmosferi. Nakon razmijenjenih dojmova i pozitivnih komentara na obilazak i stručno vodstvo, sudionici su se zadovoljno razišli: neki na još pokoju čašicu razgovora u centru, a drugi putem hodočasnika prema Trsatskom svetištu.